Wauuu!!!
Bila sam sad na necem kulturnom!!!!!!!
Radi se o festivalu koji se zove America Baila koji obilazi gradove Juzne Amerike i izvodi tradicionalne indijanske plesove iz razlicitih zemalja. Jao kak je bilo lijepo... Cure su u onim ogromnim sarenim suknjama do poda koje su jako siroke pa ih onda drze u ruci i s njima masu...prelijepo jer vidis samo tu hrpu boja na pozornici - nazalost nisam ponijela fotic... :(
Sutra idem na teren s ljudima s faksa u neko zasticeno podrucje (Ocaso) i tamo cemo spavat u nekoj njihovoj kucici...uiiiiiiii...
utorak, 29. srpnja 2008.
ponedjeljak, 28. srpnja 2008.
prvih tjedan dana
Evo konačno da nešto napišem pošto sam već tjedan dana ovdje…hm a malo mi je teško jer se svašta dešavalo i svašta sam doživjela…
No da počnem ukratko od početka…
Put mi je bio jako, jako ugodan… fensi prekooceanski avioni imaju ekrane pred svakim sjedalom i možeš si birati film koji ćeš gledati i muziku koju ćeš slušati, a izbor je fakat velik… Tako bi počinjala gledati film pa zaspala na pola pa se probudila stavila drugi i opet malo spavala… dobro možda bi netko i bolje iskoristio to vrijeme s obzirom da ima filmova koji su tek igrali u kinu, ali i ja sam sebi čist ugodno provela vrijeme :) Zanimljiv dio puta je da sam u Bogoti na aerodromu upoznala jednog slovenca koje je išao na praksu u jedan drugi grad u kolumbiji, pa mi je tako bilo super pričat s nekim koga razumijem, a i planirali smo negdje skupa putovati tokom ova 3 mjeseca…
Hm kad sam stigla dočekala me moja kolumbijska obitelj - mama i tata i sin od 17 godina. Mama i tata pričaju samo španjolski, a sin priča engleski tako da sam prvih dana jedva čekala da dođe doma i objasni sve što u danu nisam shvatila :)
Žive u predgrađu grada u kao najsigurnijem dijelu grada i to u onom glupom fensi naselju kao što je Holovile (nisam sigurna jel se tako zove)… Ima 100tinjak stanovnika koji žive svaki u svojoj maloj kućici, ograđeni su ogradom i čuvaju ih dan i noć 2 portira i 4 sekjuritija… Iskreno meni je to odvratno i stvarno nije način na koji sam željela živjeti ikad a kamoli sad u Kolumbiji, ali pošto većina ljudi u gradu živi tak, ne mogu se jako žaliti da sam veliki luzer što živim unutar ograde… Dobro mislim nije da ne smijem izlaziti i imamo bazen pred kućom i šumu oko naselja, ali ipak kad vidim da iza kuće stoji čuvar koji pazi da nešto ne bi uznemirilo novopečene bogataše dođe mi stvarno žao što sam dio toga :(
U nedjelju sam bila na nekom planinarenju. Naime kad me cura koja organizira razmjenu studenata u petak odvela na piće poslije posla (jej prva piva u Kolumbiji :) ) u kafiću sam našla letak na kojem je pisalo „Vamos a caminar“ – uiii pa vamos :)… Nakon malo mog ispitivanja da li je to sigurno i PUNO PUNO ispitivanja mojih novih dosadnih roditelja da li je to sigurno (zvali su nekog prijatelja policajca i šta ja znam što) danas sam bila na planinarenju!!! To je neka eko udruga koja jednom mjesečno ide na planinarenje, onak tipična ekipa planinara, svih godina i zanimanja. Jako su se oduševili dolaskom nekog stranca s njima i bili su PREPREDOBRI prema meni – wau kako simpa i ljubazni ljudi!!! Bilo mi je slatko što mi je stvarno svatko htio reći sve što zna a vezano je za prirodu, pa me na trenutke po par ljudi u isto vrijeme zvalo da dođem da nešto vidim… I još su mi mnogi brali i donosili jagodice i kupine…hehe nisam im imala srca reći da to imamo i mi J. Išli smo iz jednog grada koji je ustvari grad spojen sa Armenijom, vozili smo se đipovima (vidjet ćete na slikama kakvim :) ) na 3000 metara i onda od tamo hodali. Prvo smo hodali pa nekom putu koji ide stalno po istoj izohipsi do jedne farme a onda smo se dalje spuštali, malo po tropskoj šumi malo po nekim divnim livadama, dvaput izuvajući se i prelazeći rijeku… opet tu će više reći slike :) Od zanimljivijih ljudi (iako su mi svi skupa pre kul) bio je jedan farmaceut koji zna ful puno bilja. Govorio mi je narodne nazive i čemu što služi, ja sam naravno ko luda sve zapisivala i slikala i brala i bila stalno zadnja – jao osjećala sam se ko na prvim terenima iz morfologije bilja :) - ne znaš di bi sa sobom od sreće i posla u isto vrijeme :). Zanimljiv mi je i jedan Luis Anibal koji je negdje mojih godina i studira fiziku i dogovorili smo se da će me odvest negdje van ovaj tjedan... on studira u Bogoti pa je još samo ovaj tjedan doma u Armeniji…
.JPG)
.JPG)
No da počnem ukratko od početka…
Put mi je bio jako, jako ugodan… fensi prekooceanski avioni imaju ekrane pred svakim sjedalom i možeš si birati film koji ćeš gledati i muziku koju ćeš slušati, a izbor je fakat velik… Tako bi počinjala gledati film pa zaspala na pola pa se probudila stavila drugi i opet malo spavala… dobro možda bi netko i bolje iskoristio to vrijeme s obzirom da ima filmova koji su tek igrali u kinu, ali i ja sam sebi čist ugodno provela vrijeme :) Zanimljiv dio puta je da sam u Bogoti na aerodromu upoznala jednog slovenca koje je išao na praksu u jedan drugi grad u kolumbiji, pa mi je tako bilo super pričat s nekim koga razumijem, a i planirali smo negdje skupa putovati tokom ova 3 mjeseca…
Hm kad sam stigla dočekala me moja kolumbijska obitelj - mama i tata i sin od 17 godina. Mama i tata pričaju samo španjolski, a sin priča engleski tako da sam prvih dana jedva čekala da dođe doma i objasni sve što u danu nisam shvatila :)
Žive u predgrađu grada u kao najsigurnijem dijelu grada i to u onom glupom fensi naselju kao što je Holovile (nisam sigurna jel se tako zove)… Ima 100tinjak stanovnika koji žive svaki u svojoj maloj kućici, ograđeni su ogradom i čuvaju ih dan i noć 2 portira i 4 sekjuritija… Iskreno meni je to odvratno i stvarno nije način na koji sam željela živjeti ikad a kamoli sad u Kolumbiji, ali pošto većina ljudi u gradu živi tak, ne mogu se jako žaliti da sam veliki luzer što živim unutar ograde… Dobro mislim nije da ne smijem izlaziti i imamo bazen pred kućom i šumu oko naselja, ali ipak kad vidim da iza kuće stoji čuvar koji pazi da nešto ne bi uznemirilo novopečene bogataše dođe mi stvarno žao što sam dio toga :(
Ali prema meni su domacini jako jako dobri, brinu se o meni, paze da mi sve paše, ugađaju mi i jako se trude oko mene… Meni malo ide na živce njihova briga jer stvarno ne želim bit dio njihove obitelji nego obični podstanar, ali sad radim na sve manjim odlascima doma i zahlađenju odnosa… ( i vjerujem u svoj uspjeh na tom području :) ) Mislim možda nekom to zvuči čudno što me muči ali stvarno su drugi mentalitet od meni dragih hladnih zagrepčana; ljube me svaki put kad me vide, bezbroj puta ponavljaju da je ovo moja kuća jednako koliko njihova i brinu se gdje god da idem sama ---grrrr--- ja to fakat teško mogu podnijeti…neka se nabave nekog psa … ak im je tak dosadno u njihovoj fensi kućici… a ne da prate svaki moj korak...
Na faksu mi se zato jako sviđa!!! Radim u herbariju u Universidad de Quindio, što je najveće sveučilište u pokrajni… Prošli tjedan su bili praznici, ovaj tjedan dolaze brucoši, a od slijedećeg tjedna počinje valjda pravi život jer počinje nova školska godina (Veliki praznici od mjesec dana su oko božića i nove godine, a ne kada nama). Mentorica mi se zove Ana Lucia i predaje botaniku, relativno je mlada ženska (ima dvoje male djece), simpatična je i pristupačna… Dogovarale smo se o mom poslu na španjolskom (pa bi moglo bit da ću drugi tjedan prodavati svoje organe :) ) ali ja sam shvatila ovako: dva mjeseca ću određivat neke biljke iz herbara, a uz njih će mi još stizati i neke nove i onda ću treći mjesec pisati rad o tome što sam odredila (sve su s istog lokaliteta). Osim toga ići ću s njima na neke terene npr. prvi je u srijedu, idemo u to neko zaštićeno područje gdje već godinama istražuju i imaju kućicu i tamo ćemo spavati. Kao zbog čestog otimanja stranaca :) ne mogu mi dati nikakav terenski posao ali će me voditi na terene sa sobom onako turistički…
U herbaru gdje radim radi još jedna prof Pilar koja predaje filogeniju bilja, jedan asistent, neki tehničar i još dva valjda profesora, a osim toga svaki dan dolaze i neki mladi (4-5cura i jedan dečko) koji nisam sigurna jel još studiraju ili ne ali su nešto ala biusovci… (malo rade malo se ulizuju :) ) Jako su svi ljubazni, svako malo, ali stvarno svakih 10 minuta netko od njih dođe u moju sobu (ustvari neki kao box, a ne soba) i pita me jel mi može pomoći i kako sam – stvarno su mi super… donose mi različitu hranu, nema kaj već nisam probala :)… Generalno mi se čini da baš i ne rade puno, mislim ja bar sjedim na svom mjestu, a oni sam samo šeću i brbljaju. I još to njihovo radno vrijeme: Imaju pauzu za ručak od dva sata!!! Odlaze na pauzu nešto prije 12, a vraćaju se između 2:15 i 2:30 i onda se opet svi ljube i pitaju kako si i šta ima - iako se nismo vidjeli dva sata! Uz tu pauzu usred radnog vremena, tokom ovih polovica radnog vremena stalno netko otvara neku hranu i nešto nudi okolo za jest, gule neko čudno voće i što ja znam što… Ma ne znam baš su mi svi super simpatični i slatki… Ovaj asistent se zove Camillo, svaki čas ulazi u moju sobi i ispituje jel sve ok, donosi mi muziku za slušat, čim vidi da idem u biblioteku dođe i pomaže mi tražiti knjige a najslađi je kad uđe u sobu sa engleskim rječnikom kaže: Tamara…i onda par minuta šuti i lista rječnik i onda izgovori par riječi kao… have you listen manu chao…:)… On je jedini koji u rijetkim trenutcima kaže ponešto na engleskom a ostali mi se obraćaju samo na španjolskom – ja ih gledam, smiješim se, kažem si, nekad shvatim o čem pričaju, nekad ne… :)
Ne sori nisam još gotova…
U subotu sam imala family day sa svojim kolumbijcima pošto si nažalost nisam još sredila ništa bolje (a nema studenata na faksu, a Camillo mi je objasnio da nećemo ovaj vikend ići gledati ptice pošto sigurno želim upoznati svoju obitelj) – a dobro onda sam tako upoznavala svoju obitelj…
Prije podne me stari vodio u centar Armenije, to je nekih 20-30 minuta od naše kuće, samo ideš ravno jednom te istom ulicom, kad dođeš u centar prestane biti vozna ali je još uvijek ista ravna ulica :)… Sviđa mi se, ima puno ljudi, svuda nešto svira, prodaje se egzotična hrana i tak … ima svega… Zasad samo to i slika glavnoig trga, jer moram sve to skupa malo bolje proučiti…
Na faksu mi se zato jako sviđa!!! Radim u herbariju u Universidad de Quindio, što je najveće sveučilište u pokrajni… Prošli tjedan su bili praznici, ovaj tjedan dolaze brucoši, a od slijedećeg tjedna počinje valjda pravi život jer počinje nova školska godina (Veliki praznici od mjesec dana su oko božića i nove godine, a ne kada nama). Mentorica mi se zove Ana Lucia i predaje botaniku, relativno je mlada ženska (ima dvoje male djece), simpatična je i pristupačna… Dogovarale smo se o mom poslu na španjolskom (pa bi moglo bit da ću drugi tjedan prodavati svoje organe :) ) ali ja sam shvatila ovako: dva mjeseca ću određivat neke biljke iz herbara, a uz njih će mi još stizati i neke nove i onda ću treći mjesec pisati rad o tome što sam odredila (sve su s istog lokaliteta). Osim toga ići ću s njima na neke terene npr. prvi je u srijedu, idemo u to neko zaštićeno područje gdje već godinama istražuju i imaju kućicu i tamo ćemo spavati. Kao zbog čestog otimanja stranaca :) ne mogu mi dati nikakav terenski posao ali će me voditi na terene sa sobom onako turistički…
U herbaru gdje radim radi još jedna prof Pilar koja predaje filogeniju bilja, jedan asistent, neki tehničar i još dva valjda profesora, a osim toga svaki dan dolaze i neki mladi (4-5cura i jedan dečko) koji nisam sigurna jel još studiraju ili ne ali su nešto ala biusovci… (malo rade malo se ulizuju :) ) Jako su svi ljubazni, svako malo, ali stvarno svakih 10 minuta netko od njih dođe u moju sobu (ustvari neki kao box, a ne soba) i pita me jel mi može pomoći i kako sam – stvarno su mi super… donose mi različitu hranu, nema kaj već nisam probala :)… Generalno mi se čini da baš i ne rade puno, mislim ja bar sjedim na svom mjestu, a oni sam samo šeću i brbljaju. I još to njihovo radno vrijeme: Imaju pauzu za ručak od dva sata!!! Odlaze na pauzu nešto prije 12, a vraćaju se između 2:15 i 2:30 i onda se opet svi ljube i pitaju kako si i šta ima - iako se nismo vidjeli dva sata! Uz tu pauzu usred radnog vremena, tokom ovih polovica radnog vremena stalno netko otvara neku hranu i nešto nudi okolo za jest, gule neko čudno voće i što ja znam što… Ma ne znam baš su mi svi super simpatični i slatki… Ovaj asistent se zove Camillo, svaki čas ulazi u moju sobi i ispituje jel sve ok, donosi mi muziku za slušat, čim vidi da idem u biblioteku dođe i pomaže mi tražiti knjige a najslađi je kad uđe u sobu sa engleskim rječnikom kaže: Tamara…i onda par minuta šuti i lista rječnik i onda izgovori par riječi kao… have you listen manu chao…:)… On je jedini koji u rijetkim trenutcima kaže ponešto na engleskom a ostali mi se obraćaju samo na španjolskom – ja ih gledam, smiješim se, kažem si, nekad shvatim o čem pričaju, nekad ne… :)
Ne sori nisam još gotova…
U subotu sam imala family day sa svojim kolumbijcima pošto si nažalost nisam još sredila ništa bolje (a nema studenata na faksu, a Camillo mi je objasnio da nećemo ovaj vikend ići gledati ptice pošto sigurno želim upoznati svoju obitelj) – a dobro onda sam tako upoznavala svoju obitelj…
Prije podne me stari vodio u centar Armenije, to je nekih 20-30 minuta od naše kuće, samo ideš ravno jednom te istom ulicom, kad dođeš u centar prestane biti vozna ali je još uvijek ista ravna ulica :)… Sviđa mi se, ima puno ljudi, svuda nešto svira, prodaje se egzotična hrana i tak … ima svega… Zasad samo to i slika glavnoig trga, jer moram sve to skupa malo bolje proučiti…
Popodne smo išli sjeverno od Armenije u jedno selo (Salento)… to je najstarije selo u pokrajni (el Quindiju), poznato je kao turističko odredište i nalazi se baš ispod srednjih kordiljera u Kolumbiji… Što reći… mjesto je iz snova, nisam nikad vidjela ljepše i šarenije kućice, divniji i jeftiniji nakit i ljepše suvenire – pre pre kul mjesto… isto pogledajte slike jer riječi ne mogu opisati koliko mi je mjesto bilo slatko…
U nedjelju sam bila na nekom planinarenju. Naime kad me cura koja organizira razmjenu studenata u petak odvela na piće poslije posla (jej prva piva u Kolumbiji :) ) u kafiću sam našla letak na kojem je pisalo „Vamos a caminar“ – uiii pa vamos :)… Nakon malo mog ispitivanja da li je to sigurno i PUNO PUNO ispitivanja mojih novih dosadnih roditelja da li je to sigurno (zvali su nekog prijatelja policajca i šta ja znam što) danas sam bila na planinarenju!!! To je neka eko udruga koja jednom mjesečno ide na planinarenje, onak tipična ekipa planinara, svih godina i zanimanja. Jako su se oduševili dolaskom nekog stranca s njima i bili su PREPREDOBRI prema meni – wau kako simpa i ljubazni ljudi!!! Bilo mi je slatko što mi je stvarno svatko htio reći sve što zna a vezano je za prirodu, pa me na trenutke po par ljudi u isto vrijeme zvalo da dođem da nešto vidim… I još su mi mnogi brali i donosili jagodice i kupine…hehe nisam im imala srca reći da to imamo i mi J. Išli smo iz jednog grada koji je ustvari grad spojen sa Armenijom, vozili smo se đipovima (vidjet ćete na slikama kakvim :) ) na 3000 metara i onda od tamo hodali. Prvo smo hodali pa nekom putu koji ide stalno po istoj izohipsi do jedne farme a onda smo se dalje spuštali, malo po tropskoj šumi malo po nekim divnim livadama, dvaput izuvajući se i prelazeći rijeku… opet tu će više reći slike :) Od zanimljivijih ljudi (iako su mi svi skupa pre kul) bio je jedan farmaceut koji zna ful puno bilja. Govorio mi je narodne nazive i čemu što služi, ja sam naravno ko luda sve zapisivala i slikala i brala i bila stalno zadnja – jao osjećala sam se ko na prvim terenima iz morfologije bilja :) - ne znaš di bi sa sobom od sreće i posla u isto vrijeme :). Zanimljiv mi je i jedan Luis Anibal koji je negdje mojih godina i studira fiziku i dogovorili smo se da će me odvest negdje van ovaj tjedan... on studira u Bogoti pa je još samo ovaj tjedan doma u Armeniji…
Mislim da je to sve zasad…slijede bio fotkice PUSA
Pretplati se na:
Komentari (Atom)