U petak u 6 sva jadna odlazim sa posla ne znajući što ću radit ovaj vikend… Pred faksom susrećem kolegicu s posla sa svojim frendom i pita me hoću li ići s njim sutra u Parque nacional natural los Nevados? Ja ne znam točno što je to, ali zvuči kao nešto jako poželjno za posjetit pa kažem da hoću i dobro nađemo se sutra u 7 na kolodvoru. Nedugo zatim zove me prijateljica Lina da idemo van, pa eto život više nije tako strašan i nepravedan.
Idem van sa Linom i Karolinom, prijateljicama s kojima sam prošlu nedjelju bila na planinarenju, i još Karolininom mamom, tetom, kćerkom od tete i jednom rođakinjom koja ustvari živi u Škotskoj ali je došla ovdje posjetiti obitelj i operirati nos – sad ima prelijep ravni nos i želi ga proslaviti. :) Najfensi disko u Armeniji se zove Gittara y rumba pa idemo tamo!!! Disko općenito izgleda malo drugačije od naših, pošto je ovo veliki prostor sa puno stolova i pleše se između stolova i što postoji band sa jednim ćelavim pjevačem i vrlo sisatom pjevačicom koji izvode neke salsa hitove koje svi osim mene znaju od riječi do riječi… Moja ekipa se čitava rasplesala, još kad su nam se priključili neki dečki od 20tak godina – koja smo kombinacija bili :)… Sve u svemu prekrasno sam se provela, čitava ta atmosfera tako vesela i topla – ma nešto predivno! Evo fotkice sa Linom...
Nakon 3 sata spavanja probudila sam se za ići na teren… Sjeli smo na bus za Manizales i nakon 2-3 sata bili u Manizalesu, nakon toga drugim busom do mjesta koje se zove Esperanza i tamo su nam rekli da nema vise nikakvog prijevoza za Parque de Nevado. Onda je Juan zaključio da treba bit pozitivan i da idemo pješice… Ja nisam bila toliko pozitivna a malo je na to utjecalo što mi je konačno sinulo na što me asocira Nevado – na nešto sniježno – znači nešto hladno – znači majica s kratkim rukavima i šuškavac možda nisu bili najbolji izbor – ali dobro ajmo… A putem krajolik da sam se ja sva oduševila… svuda oko nas planine, livade i pokoja kućica na livadi – ništa prašume i ništa rijeka nego lijepo kao doma :) Ubrzo nas je pokupila jedna cura s autom koja preko brda ide na posao zato što tako ne mora platiti cestarinu i odvezla nas skoro do ulaza u park…e to smo na 4500 metara i to se područje zove PARAMO, naravno nema nikakve visoke vegetacije, hladno je i mjestimično sniježno… fotkice…
Nismo ušli u park pošto sam ja došla zbog biljćica, a on skupljati neko kamenje (on je kemičar i trebaju mu ti uzorci za neko istraživanje) a toga oboje ima i unutra i van… Inače imaju jednu simpatičnu foru koju sam mislila da samo našim ljudima pada napamet ali ne – ulaz u park domaćima je 5000 pesosa, a strancima 25000 pesosa!
Krenuli smo se spuštati skupljajući te kamenčiće i fotkajući biljke i nakon 10km hoda stigli do one Esperanze tako dočekali prvi prijevoz, pa drugi, pa treći, pa četvrti i u 11 sretno stigli u Armeniju – dobro nije to ni blizu bilo tako smirujuće jer su svi ovi prijevozi bili zadnji u tom danu i pošto smo u svaki utrčavali u panici dok je bus već kretao, ali nije bio dosadan put…
Sve u svemu jedan prekrasan prekrasan dan!!!
krajolik...
Jose na Lago negro
pticica...
preslatka kravica - pa vidi me kak sam slatkaaa....
I ja...
Parque del Cafe je po riječima mnogih ljudi najvažnije mjesto za posjetit u Quindiju – po riječima mojih novih roditelja nisi bio u Quindiju ako nisi posjetio Parque nacional del cafe i obavezno odi tamo na čitav dana… Ja sam se ipak u nedjelju odlučila malo naspavati pa sam u Parque del cafe krenula tek u 11… Tamo su mi na ulazu objasnili da mi se isplati kupiti neku kartu za žicaru pa sam ja zaključila da je to preveliko za prehodati i popušila tu kartu i naravno kartu za Show de cafe i Show de orquideas… Kad ono unutra… ah što reći, zasađena plantažica kave, zasađena šumica bambusa, još malo posađenog bilja i neke osrednji zabavni park… Tako da sam prošla ovaj poluprirodni dio dvaput u krug, provezla se žičarom u jednom smjeru da iskoristim glupu kartu i zaključila da su 3 sata, a da je Show de cafe za sat vremena i da ću ja krepat ako još sat vremena ostanem tamo, a da za Show de orquideas čekaju klinci od 10 godina pa ne želim ni saznati što je to i pokupila sam se u obližnje selo koje se zove Montenegro i tamo malo šetala, ručala i tak…Neki ljudi su mi se danas usudili reći, aha nije ti zanimljiv Parque del cafe a odi onda drugi tjedan u Panaca, to je još bolje ima i životinja – a kojih životinja – pa ono kokica, kravica, zečića!!! – e Panaca me neće vidjet!!!
Pogled sa nekog vidikovca u glupom parku, na ulazi u park se prodaju jako lijepe stvari ali je atmosfera malo nalik Tunisu pa sam brzo pobjela odavde jer tko je bio samnom zna da ja sebi mogu dic cijenu na vise ali ne i spustit...inace prvo mjesto na kojem sam bila u Kolumbiji da ti ljudi pokusavaju nesto prodati na nacin da ti prilaze i nude stvari i cak da zele spustit cijenu ako kupis dva i sl... inace svuda gdje sam bila je atmosfera po mom ukusu nitko te nis ne pita ti gledas sto zelis, kupis ako zelis, odes ako ne zelis - cisto europski...
Pogled na drugu stranu vidikovca je prema dolini u kojoj je Armenija i srednjim kordilijerima...
Montenegro - nije tako lijep kao Salento i Filandia ali ima puno Willisa jer se od tamo krece u mnoga brda i farme...
Nema komentara:
Objavi komentar